Jedno od temeljnih etičkih i antropoloških pitanja je ono o ljudskoj naravi, naime jesu li ljudi po naravi dobri ili loši. Kroz povijest pisane misli možemo izdvojiti mnogo pokušaja argumentacije o inherentnoj dobroti ljudske naravi. Razlozi mogu sezati od teoloških po kojima su svi ljudi dobri jer ih je stvorilo moralno savršeno biće preko evolucijskih po kojima su ljudi razvili altruizam (brigu za druge) jer je to bila evolucijski pogodna osobina do drugih koji argumentiraju da su ljudi nevina bića dok ih društvo ne iskvari.
Motiv za inherentnu ljudsku dobrotu uglavnom seže iz uvjerenja da su ljudi nešto više od drugih živih bića pa time moraju i biti superiorni drugim živim bićima. No, naravno, druga živa bića nema smisla promatrati kao dobra ili loša, te odlike možemo pridati tek onome tko se iz vlastite slobodne volje (koja nesumnjivo postoji), odlučio na neko djelovanje. Ako bolje promotrimo, glavni razlog zbog kojeg smatramo da su ljudi po naravi dobri je sebičnost, od bića koje je inherentno dobro prijeti nam manja opasnost. A budući da je temelj tvrdnje da su ljudi po naravi dobri sebičnost, time je održivost same te teze jako upitna.
Pristupimo li problemu empirijski, vidjet ćemo, kako neki vole reći, da su ljudi sposobni i za nevjerovatna zvjerstva i za nevjerovatne moralne podvige. No, kada bismo išli kvantitativno uspoređivati te dvije kategorije, stigli bismo do izračuna da je ljudska dobrota u domeni statističke pogreške.
Znači li to onda da je stanje beznadno, da se ne može postići stanje ljudske dobrote? Nikako, društvo u kojem će prevladavati dobrota možemo izgraditi tek ako krenemo s pretpostavkom da su ljudi inherentno loši te da ih treba u što većoj ograničiti u činjenju loših djela. To je, primjerice, jedna od temeljnih polaznih točki proceduralne demokracije. No, uspjeh nam ni tada nije osiguran jer će ljudi, u skladu sa svojom naravi, koristiti svaku priliku da učine nešto u vlastitu korist, bez obzira hoće li to drugima nanijeti štetu ili probleme. To može sezati od poteza u lokalnoj ili međunarodnoj politici do preskakanja reda u svakodnevnom životu. Slijedom toga, glavne odlike ljudske naravi nisu zloća ili pakost, nego sebičnost i nebriga za druge (ako im drugi nisu sredstvo za postizanje vlastitih ciljeva).
No, kako većini ne odgovara suočavanje sa stvarnošću, i dalje ćemo se nastaviti lagati da smo dobri (jer je najbitnije reći da si dobar te da bi drugi mogli postati bolji). Da nam živi performativnost!
